Skoči do sadržaja

Šta su nama Djeda Mraz i Nova godina?

Svaki narod ima svoje praznike i dane koje na poseban način obilježava, koji ga čine prepoznatljivim, koji su dio njegovog identiteta, tako da je i Nova godina jedan od tih dana.

Pripadnici islama imaju svoje blagdane, koje praznično obilježavaju, tako da nisu uskraćeni u odnosu na druge narode sa kojima žive, a među tim danima su najveći: dva bajrama i Nova hidžretska godina.

Ono što se desilo muslimanima, posebno u Evropi, jeste da je sredina u kojoj žive ostvarila veliki uticaj na njih, tako da oni u velikom broju obilježavaju i raduju se tuđim praznicima jednako kao i svojim blagdanima, učestvuju u njihovom obilježavanju, vrlo često na način koji je islamom strogo zabranjen, uz alkohol, muziku, igru i sl., koji vrlo često uzrokuju: blud, ranjavanja, ubistva, jednom riječju – velike nesreće.

Pripadnik islama mora biti svjestan da obilježavanjem praznika koji nisu njegovi, to jest nisu dio njegove vjere, već nečije druge, postaje sličan sljedbenicima te vjere, a razlikuje se i udaljava od pripadnika svoje vjere, jer Poslanik a.s. kaže: “Ko oponaša jedan narod, njemu pripada.”

Sramota je i grijeh ne znati kada je muslimanska, Hidžretska nova godina, a obilježavati tuđu. Sramota je ne znati poruku Bajrama i ne obilježiti ga onako kako mu priliči, a slušati, govoriti i učestvovati u raznim drugim praznicima koji nisu islamski.

Sramota je i grijeh da roditelji svoju djecu ne nauče koji su njihovi blagdani kojima se trebaju radovati i veseliti, u skladu sa propisima svoje vjere, već ih prepustiti drugom da ih vaspitava i uči o njegovim praznicima, kao što je slučaj sa Svetim Savom, Novom godinom, Deda Mrazom i drugim vjerskim praznicima i ličnostima, koji pripadaju našim komšijama kršćanima, o kojima se našoj djeci govori u školama, o kojima naša djeca pišu radove, učestvuju na priredbama koje se organizuju u povodu istih, raduju se i vesele nečemu što nije dio njihove vjere niti njihove tradicije, raduju se i vesele udaljavanju od svoje vjere i asimilaciji, a u tome ih, na žalost, njihovi roditelji podržavaju.

U hadisu koji bilježe imami Buharija i Muslim, a prenosi Ebu Hurejre, Muhammed s.a.v.s. je rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, sve dotle da kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” „Jesu li to Jevreji i kršćani?” – upitali smo. ”A  ko drugi?” – odgovori Muhammed s.a.v.s.

Nova godina i sve ono što je vezano za nju; od novogodišnjih jelki i njihovog kićenja, proslavljanja “najluđe noći”, Djeda Mraza i poklona, najbolji su primjer onoga o čemu nam govori i našta nas upozorava Poslanik a.s.

Zar mi danas ne živimo u takvom vremenu? Po čemu se naši gradovi, naše mahale i veliki broj naših kuća razlikuju od drugih, nemuslimanskih gradova, mahala i kuća?

Zar se naši sandžački gradovi i muslimanske mahale ne ukrašavaju za Novu godinu, isto onako kako to čine naši komšije nemuslimani u svojim gradovima i ulicama? Zar nas vlasnici hotela, restorana, birtija i kafana ne pozivaju da u njima, uz muziku, igru, zabavu i društvo sa prokletim šejtanom, dočekamo Novu godinu i provedemo „najluđu noć“? Da li je svrha i suština našeg života igra, zabava i ludovanje do besvijesti? Ne, to je put koji vodi Allahovoj srdžbi, udaljava nas od Njegove milosti, donosi nesreću i vodi propasti na oba svijeta. Teško onome koga zahvati novogodišnja groznica, pa u ovoj noći poludi.

Da li znamo kada je bila Nova hidžretska godina? Da li je to bilo prepoznatljivo u našim gradovima i mahalama? Koliko smo uložili truda da saznamo i drugima pokažemo da imamo svoju novu godinu?

Da li smo svjesni šta činimo i kuda nas vodi put slijeđenja i oponašanja pripadnika drugih vjera? Znamo li šta simboliše Nova godina koja će nastupiti večeras, Deda Mraz i sve drugo što je vezano za nju?

Ona je čisto kršćanski praznik, datum koji simboliše rađanje Isa a.s., kojeg smatraju Božjim sinom, da nas Allah sačuva od tog grijeha i saučesništva u njegovom činjenju.

Da li znamo da je Deda Mraz, onaj veseli starac, koji navodno živi na Sjevernom polu, ima kočije i donosi poklone djeci tokom noći, ispunjavajući njihove želje, zapravo kršćanski svetac, Sveti Nikola, episkop Nikola Meriklijski, kojeg slave i poštuju kršćani, smatrajući ga zaštitnikom djece, koji je umro na dan Nove godine, tako da se oni tog dana sjećaju njega.

Upravo je dijeljenje poklona i kićenje novogodišnjih jelki vezano za ovaj lik, pa se nakon ovoga trebamo zapitati: šta je nama Deda Mraz, to jest episkop Nikola?

Nama nije ništa, niti bi smio biti! On ne pripada nama, našoj vjeri i kulturi, njemu nije mjesto u našim mahalama, kućama, sa našom djecom i porodicom. Njemu je mjesto kod naših komšija. Ukoliko se nađe kod nas, to je znak da je neko zalutao, ili on ili onaj koji ga je primio u svoju kuću, a to znači da im je obojici potrebna uputa, da svako nađe sebe i svoga, kako ne bi bili izgubljeni na dunjaluku, koja vodi propasti na Ahiretu.

To ni u kom slučaju ne znači da musliman treba da mrzi sve što nije njegovo. Naprotiv, musliman mora poštovati svog komšiju, kolegu na poslu i sl. Ali takođe, tom istom kolegi i komšiji treba pokazati šta je njegova vjera islam u praktičnom smislu, objasniti mu da i muslimani imaju svoje blagdane i mubarek dane, koje obilježavaju i kojima se raduju, zajedno sa svojim porodicama i žele da se o njima jednako govori i sluša, bilo da je riječ o javnim skupovima u njihovom povodu, školi, medijima i sl., kao što se to čini sa drugima.

Islam niti muslimani ne negiraju, niti smiju osporavati drugima pravo da obilježavaju svoje praznike. Naprotiv, islam uči svoje pripadnike da budu tolerantni i učtivi prema svojim komšijama, dozvoljava im da u cilju dobrih međususjedskih odnosa čestitaju praznike, ukoliko u svemu tome nema ništa što naša vjera zabranjuje i što omalovažava muslimana.

Umjesto veselja i radosti u znak nove 2011., koja nije muslimanski praznik, muslimani su se trebali radovati svojoj Novoj hidžretskoj 1432. godini koja je nastupila 7. decembra, u znak koje su trebali obradovati i razveseliti svoje ukućane, posebno djecu, što bi bio način da djeca saznaju da i ona imaju svoju novu godinu, da se upoznaju sa značenjem i porukama Hidžre, da joj se raduju i sa nestrpljenjem je očekuju, da o njoj u školi drugima govore, upoznajući ih sa svojom tradicijom.

Ono što svaki musliman i svaki čovjek mora znati jeste da gubljenjem svog sopstvenog identiteta prihvata nečiji tuđi, to jest postaje neko drugi, jer ne može postojati osoba bez identiteta, tako da je to veoma ozbiljna i opasna stvar koju razuman čovjek neće dopustiti sebi, a posebno ne svojoj porodici.

Najbolji način da sačuvamo svoj identitet jeste da se držimo svoje vjere, da sebe i svoje porodice upoznamo sa našom kulturom i tradicijom, da svoju djecu, još od najranijih dana, usmjerimo ka vjeri, da ih redovno šaljemo u džamiju, kako ne bi od nje osjećala strah niti grč, kako je to nekada bio slučaj sa pripadnicima islama, da zajedno sa njima i ostatkom porodice učestvujemo u obilježavanju blagdana, posebno na svečanostima u džamijama, da u svojim kućama govorimo o onome što je dio naše biti, a ako to nismo u stanju lično učiniti, da sebi i svojoj porodici priuštimo literaturu, koja je svima dostupna, makar to bio i „Glas islama“, koji je sasvim dovoljan, da putem njega saznamo vrijeme, značenje i poruke svih naših značajnih datuma, da se informišemo o najvažnijim zbivanjima u društvu, koja se tiču muslimana i uopšte svih ljudi, a samim tim i svakoga od nas ponaosob.

Gospodaru naš, smiluj nam se, podari nam uputu, daj nam snage da prepoznamo istinu i učini nas njenim sljedbenicima, sačuvaj nas zablude i neistine i ne dopusti da budemo od onih koji je slijede. AMIN!

Autor: muftija Rešad ef. Plojović

%d bloggers like this: